NATO je 2011. bombardovao put do Tripolija kako bi pomogao svojim snagama na terenu svrgavanja Gadafija. Desetine hiljada ljudi je izgubilo živote, a velik deo libijskog društvenog tkiva i infrastrukture ležao je u ruševinama.

Članak spoljnopolitičkog časopisa iz 2016. godine "Hillary Emails Reveal True Motive for Libyan Intervention" otkrio je zašto je Libija bila meta napada.

Gadafi je ubijen, a njegovi planovi da nametne nezavisnost Afrike i potkopa zapadnu hegemoniju na tom kontinentu su norali biti uništeni.

Članak Daily Telegrapha iz marta  2013. pod naslovom "US and Europe in major airlift of arms to Syrian rebels through Zagreb“ govori o tome da su SAD i Evropa 3.000 tona oružja poreklom iz bivše Jugoslavije poslali sirijskim pobunjenicima u 75 aviona sa zagrebačkog aerodroma.

U istom mesecu iste godine New York Times objavio je članak "Transport oružja sirijskim pobunjenicima širi se uz pomoć CIA-e" („Arms Airlift to Syria Rebels Expands with CIA Aid“ ), u kojem se navodi da su arapske vlade i Turska drastično povećale svoju vojnu pomoć sirijskim opocicionim borcima. Ta je pomoć uključivala više od 160 vojnih teretnih letova.

U svojoj knjizi Prljavi rat protiv Sirije Tim Anderson opisuje kako su Zapad i njegovi saveznici prvo organizovali, a zatim podstaknuli ovaj sukob.

U proteklim decenijama političari i mediji manipulisali su narodnim raspoloženjem kako bi pridobili sve ratom umorniju zapadnu javnost da podrži tekuće sukobe pod izgovorom "zaštite civila" ili "rata protiv terorizma".

Kako bi se opravdali vojni napadi koji su doveli do gubitka stotina hiljada ljudskih života i raseljavanja još većeg broja ljudi, "pripoveda se bajka" o zaštiti prava žena ili borbi protiv terorista, obeshrabrivanju despota i diktatora (koji imaju nepostojeće oružje za masovno uništenje) ili zaštiti ljudskih prava.

Emocionalne formulacije osmišljene kako bi probudile strah od terorističkih pretnji ili "humanitarnih intervencija" služe kao izgovor za vođenje imperijalističkih ratova u zemljama bogatim mineralima i geostrateški važnim regijama.

Iako je to istaknuto u mnogim člancima tokom godina, vredi spomenuti ponovo penzionisanog generalnog sekretara NATO-a Vesliija Klarka i dopis iz kancelarije američkog ministra odbrane.

Otkriveni su planovi za "napad i uništavanje vlada u sedam zemalja u roku od pet godina", počevši od Iraka i nastavljajući sa "Sirijom, Libanm, Libijom, Somalijom, Sudanom i Iranom". Prema Klarkovim rečima, ova strategija u biti se odnosi na kontrolu ogromnih rezervi nafte i plina u regiji.

Deo borbe za srca i umove javnosti je uveriti ljude da su ti ratovi i sukobi preko potrebni. Tokom protekle decenije, stalni narativ o ruskoj agresiji bio je deo ove strategije.

Angloamerički finansijski i korporativni interesi dugo su nastojali izazvati razdor između Evrope i Rusije kako bi se sprečilo čvršće ekonomsko približavanje. Osim širenja NATO-a i postavljanja raketnih sistema u istočnoj Evropi usmerenih na Rusiju, bilo je i sve strožih ekonomskih sankcija kojima je EU u velikoj meri bila prisiljena pridružiti se.

Još 2014. predloženo Transatlantsko partnerstvo za trgovinu i ulaganja (TTIP) bilo je deo šireg geopolitičkog plana za slabljenje zapadne Evrope čineći je još ovisnijom od SAD-u guranjem Rusije u pozadinu.

Čak i ako se čini da TTIP nema nikakve veze s događajima u Ukrajini 2014. godine (državni udar) ili u Siriji, bio je to korak ka učvršćivanje USA hegemonije.

Mnogo se više može napisati (i već je napisano) o američkim strategijama potkopavanja ruske ekonomije temeljenim na fosilnim gorivima, ali poanta je u tome da su američke akcije već neko vreme usmjerene na slabljenje Rusije.

Finansijsko-industrijsko-vojni kompleks implementira ovaj program, koji se razrađuje iza zatvorenih vrata na raznim forumima.

Vredi uzeti u obzir izveštaj za 2019. godinu "Prekomjerno jačanje i neuravnoteživanje Rusije" utjecajnog američkog think tanka Rand Corporation.

Dokument predstavlja različite scenarije za destabilizaciju i slabljenje Rusije, uključujući "uvođenje strožih trgovinskih i finansijskih sankcija" i "pružanje smrtonosne pomoći Ukrajini", ali bez "izazivanja mnogo većeg sukoba u kojem bi Rusija imala značajne prednosti".

Ruska invazija na Ukrajinu nije se dogodila iz vedra neba. To nije rezultat igre ludaka željnog moći koji želi osvojiti Evropu (Vladimir Putin) - ideja koju "mainstream" novinari već nekoliko godina pokušavaju prodati zapadnoj javnosti.

Nedavna analiza indijskog informativnog kanala WION pod nazivom "Je li NATO doveo Ukrajinu u rat?" pruža vrstu pronicljive analize događaja koja nedostaje u zapadnim medijima.

Sažeto se navodi da Rusija ima legitimnu zabrinutost zbog ekspanzionističkog ulaska NATO-a u istočnu Europu, te da različite američke administracije već dugi niz godina ignorišu te zabrinutosti.

To što takva analiza nije na dnevnom redu zapadnih medija nije iznenađenje. Istaknuti novinari u glavnim medijima važni su pešaci čiji je posao podržavanje vlasti i globalističkog narativa. 

Osim nebrojenih civilnih žrtava i patnji u Ukrajini, zemlji koja se koristi kao pijun u geopolitičkom ratu, tu su i učinci poremećenog snabdevanja energijom, kao i izvoz veštaćkog đubriva i hrane iz Ukrajine i Rusije, što će potencijalno utjecati na stotine miliona ljudi širom sveta.

Svetska banka procjenjuje da će prosečna osoba u supsaharskoj Africi potrošiti oko 35% svojih prihoda na hranu 2023. godine ako se rat nastavi u Ukrajini. U 2017. godini to je bilo nešto više od 20%. U Južnoj Aziji i na Bliskom istoku, povećanje bi moglo biti još veće.

Ali to su samo "kolateralne štete" koje se mogu nametnuti drugima na osnovu proračun onih koji određuju koja se "cena mora platiti" i ko bi je trebao platiti.

Unatoč tome, javnost je ohrabrena od strane medija, koji dobro igraju svoju ulogu, da podrži strategiju povećanja "napetosti" protiv Rusije, koja je kulminirala situacijom koju sada doživljavamo u Ukrajini. Mediji su važan stub ratova pod vodstvom SAD-a.

Ali to ne čudi. Bivši šef CIA-e general Petraeus izjavio je 2006. godine da je njegova strategija voditi perceptivni rat putem medija.

Iako je to mnoge šokiralo, bivši visoki britanski obaveštajac (Peter Wright - autor autobiografske knjige "Spycatcher") iz 1987. je rekao da su mnogi vrhunski novinari u Velikoj Britaniji bili povezani s MI5.

Uticaj na javno mnjenje nije slučajna stvar. Sada je sofisticiran i dobro koordinisan.

Dobrodošli u svet masovnih prevara.

Uz priče o "zoni zabrane letenja" nad Ukrajinom, sankcijama Rusiji za koje Putin kaže da "predstavljaju objavu rata", i Bajdenu, koji Putina naziva "ratnim zločincem" i "kasapinom", svet je sada u scenariju "razmišljanja nezamislivog" .

Iako se može smatrati političkim poziranjem - u vekovnoj "velikoj igri" koju vladajuće elite igraju o nafti, plinu, mineralnim resursima, moći, bogatstvu, egu te strateškoj i vojnoj dominaciji - priča o direktnoj intervenciji NATO-a ili Putinovoj impliciranoj pretnji nuklearnim oružjemna kraju  se svodi na: da oni koji su na čelu moći ugrožavaju vaše živote i živote svih živih bića na planeti.